Ivo Andrić

[oa_social_sharing_icons]

 

Ivo Andrić je rođen 1892. u mestu Dolac kod Travnika, a umro je 1975. u Beogradu.

Bio je jugoslovenski književnik i kraljevski diplomata.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. „za epsku snagu sa kojom je nalazio teme i oslikavao ljudske sudbine izvučene iz istorije njegove zemlje“ za roman Na drini ćuprija.

Ostatak pročitajte na vikipediji.

Svi pravi životi su lepi i teški.

Bog je jedan. On zna meru.

Nije najgore što se pati ni što se umire, nego što se stari, jer starenje to je patnja bez leka i nade, to je smrt koja traje.

Groblja su dokaz života a ne pustoši.

Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete.

Zbunjen i poražen gledam kako se sva lepota sveta, po nekoj čudnoj i svirepoj alhemiji ljubavi, pretvara u žalost za tobom…

Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.

Jednog dana sve će biti dobro, u tom je naša nada.

Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.

Vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.

Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.

Mirna vremena i sređene prilike čine prosečne ljude još prosečnijima, a burna vremena i velike promene stvaraju od njih komplikovane prirode.

Mladost se ne zadržava kod sećanja niti ostaje dugo pri istim mislima.

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

Niko nas ne vuče ka grobu, nego nas s leđa guraju.

Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično.

Ja još nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepše savete i pouke.

Kad čoveka napusti sunce njegovog zavičaja, ko će mu posvetliti na putu povratka.

Svetite se životu-zaboravom.

Život je stanje aktivnosti koje stalno teži ka smrti i primiče joj se lagano i postupno; a smrt je rešenje te duge bolesti koja se naziva život.

Ovde je bila u pitanju jedna od onih životnih sila koje kruže u nama i oko nas, koje nas dižu, gone napred, zaustavljaju ili obaraju. Ta sila, koju mi skraćenim izrazom nazivamo: ljubav, naterala je…

Dobrota je u ovom svetu golo siroče.

Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko telo.

U deci se obnavlja i čisti reka čovečanstva.

Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim pothvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći i beznadniji dužnik prema sebi i svemu oko sebe.

Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju.

Doći će vremena kada će pametni šutjeti, budale govoriti, a fukare se obogatiti.

Vrednost lepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

Ne spava i nije srećan ni miran svaki onaj ko se danju vedro smeje i slobodno kreće među ljudima.

Kad se čovek u svojim mislima izmiri i sprijatelji sa jednom stvari, onda pre ili posle počne za nju da nalazi potvrde i u stvarnosti.

Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca.

Mali ljudi, koje mi zovemo deca, imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju.

Kada nisam očajan, ja ne valjam ništa.

Kmetovo je da radi a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu.

Tada je osetio kako čovek može da se lomi i podvaja u sebi, kako može da pada i da se diže u svojim očima, ukratko: kako prolazi mogu da budu zanosi, kako su neodređeni i izukrštani dok traju, kako se skupo plaćaju i gorko okajavaju kad prođu.

Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari.

Nije strašno što se stari, slabi i umire, nego što za nama dolaze i nadiru novi, mlađi i drukčiji. U stvari u tome i jeste smrt.

Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti.

Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi.

Svaki rastanak izaziva u nama dvostruku iluziju. Čovek sa kojim se praštamo, i to ovako, manje-više zauvek, čini nam se mnogo vredniji i dostojniji naše pažnje, a mi sami osećamo se mnogo sposobniji za izdašno i nesebično prijateljstvo nego što u stvari jesmo.

Zloba i dobrota jednoga naroda su produkt prilika u kojima on živi i razvija se.

Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza nije dovoljno dugačka.

Božja volja se vrši u svakom trenutku, svuda i u svemu.

Pobednikovo lice je kao ruža.

Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.

Dok god ima mraka, ima i svanuća!

Gospodstvo je kao veliki vetar, kreće se, kida i osipa.

Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.

Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.

Uspeh je ono što čoveku vrat lomi.

Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

Priroda je sirova, ljudi nemogućni.

Iz beznadne borbe protiv determiniranosti nikle su sve iluzije čovekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stenama stvarnosti. Sve slepe nade što mu napućuju srce.